41. RUMENI LIST

MLADE HRVATICE I HRVATI OKO CRNE GOSPE U EINSIEDELNU

Hrvatska katolička mladež se i ove godine, sukladno desetljetnoj i duhovno veoma plodnoj tradiciji, zadnje subote u rujnu okupila oko naše Nebeske odvjetnice u Einsiedelnu. Misijska vodstva su se, što je bilo razvidno po broju mladih sudionika, ozbiljno potrudila kako bi oduševila mlade vjernike svojih zajednica za ovaj tradicijski molitveno-pokornički susret. Popodnevnu programsku cjelinu otvorili smo predavanjem: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ ( Mt 11, 25 - 30 ), koje je održao o. Ivan Ike Mandurić, isusovac - studentski kapelan u isusovačkom svetištu Presvetog srca Isusova u Zagrebu. Predavač je na početku, kao uvod u predavanje, ponudio kratku meditaciju „Dragi, Bože, mi te tražimo i želimo te susresti ...“, kojom je želio duhovno pripremiti slušatelje na sadržaj koji je uslijedio. Predavanje je, u najvećemu dijelu bila svojevrsna „javna ispovijed“ samoga predavača. Slušateljima je priopćio kako je završio studij arhitekture, imao svoj ured, dobro radio i zarađivao, ušao u godine i nije zasnovao obitelj. Iako je, pojednostavljeno rečeno, imao sve, ipak nije bio sretan. U svemu tome nije nalazio smisao, jer je izgubio vjeru. Uz pomoć okruženja u kojemu je živio i društva s kojim je dijelio svakodnevicu, približilo ga je darvinizmu kada je riječ o postanku života i njegovu smislu. Ljude je doživljavao kao lašce i dvoličnjake, zbog čega su mu bili naporni i dosadni. Ni članove vlastite obitelji nije gledao nimalo drukčijim očima. Zbog toga se sve više povlačio u sebe. Sve u životu je doživljavao i vidio kao veliku prijevaru, ako sve to jedanput prestaje i nestaje. Onda ga je iznenada počelo uznemiravati pitanje: A što bi bilo kad bi Bog postojao? Ti promjenjivi osjećaji su ga ispunjavali brojnim pitanjima. Želio je vjerovati i počeo je tražiti. Čuo je za seminar dr. Tomislava Ivančića koji je tih dana organiziran u Splitu i odmah se prijavio. Riječi dr. Ivančića su ga snažno potresle - doživio ga je kao nekoga tko govori iz vlastitoga iskustva - iskreno i vjerodostojno. To ga je utvrdilo u uvjerenju: Našao sam čovjeka koji je našao Boga, čovjeka koji stoji iza onoga što govori. Nakon seminara je počeo čitati Sveto pismo nastojeći u njemu otkrije životnu istinu i mudrost. Sveto pismo je uskoro počeo doživljavati kao neiscrpni izvor životne mudrosti. Čitao je redovito Bibliju i po nekoliko sati na dan. S vremenom se počeo osjetno mijenjati. Ljudi su ga zavoljeli a i on njih. Postali su mu dragi i privlačni. Priključio se Molitvenoj zajednicu u Posušju, što mu je također pomoglo u njegovu rastu u vjeri. Uživao je čineći dobro. To ga je istinski usrećivalo i život je poprimao pravi smisao. Iskusio je da ljudi koji čine dobro postaju radosniji i vedriji. To svoje iskustvo je kasnije nastojao prenijeti i na druge i posebice na studente kojima je kapelan. Prigoda da svoje unutarnje raspoloženje pokažu i na djelu, njegovoj studentskoj skupini pružila se za vrijeme poplave u Gunji u Hrvatskoj. Predavač je posvjedočio kako se upravo u to vrijeme pripremao sa studentima za jedan opušteni kamp u prirodi. Iznenadna poplava, koja je brojne obitelji bacila u očaj, posve im je poremetila plan. Četrdeset mladih studenata umjesto u planinu, odlučilo se za radni kampu u Gunji, kako bi pomogli ugroženim ljudima. I bili su gotovo jedini ozbiljan i volonteri u tom poplavljenom mjestu. Teško su radili - posvuda voda, blato i stalna prljavština... i puno molili. Svi su, unatoč teškim danima, bili iznimno sretni i zadovoljni, uvjereni da je to nagrada za dobro djelo koje su podarili tim ugroženim ljudima. Posebno zanimljiva bila je jedna djevojka u toj skupini. Uvijek je išla zadnja spavati. Bila je presretna. Sudjelovala je u dva kampa. Za vrijeme kampa u Gunji njezin život se promijenio iz temelja. Prije kampa ozbiljno je razmišljala o nasilnu završetku svoga života. Uvijek se držala po strani - daleko od ljudi. Jedino utjehu nalazila je u marihuani i alkoholu. No, ovdje u Gunji je bila sretna. Pitala se: zašto su ljudi ovdje u Gunji - u ovomu jadu - oko nje sretni? Zašto je i sama bila sretna? Pomagala je unesrećenima, živjela je za druge, pomagala je drugima, za njih se žrtvovala. Onda je i treći put dragovoljno pošla na kamp. Njezinoj sreći nije bilo kraja. Poslije kampa, otprilike nakon godinu dana, u njezinu životu sve se vratilo u normalu. Svoju obitelj je pomirila i sredila. Prestala je pušiti i piti. Postala je normalna, zdrava, sretna i zadovoljna bez droge i alkohola. Na ovom kampu je i sam o. Ike osjetio veliku sreću i radost i spoznavši da svijet u kojemu živimo skriva tajnu kako postati sretan.

Svijet koji nas okružuje sreću materijalizira. Natura nam mišljenje da je sreća u materijalnomu, u grabljenju, u posjedovanju... Prava istina je, međutim, da je sreća negdje drugdje... Tu se vidi istinitost Isusovih riječi: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 25-30). Isus je najsretniji jer je potpuno tu za druge. Živio je i umro za druge. Sav se drugima i za druge predao. Bogati ljudi nisu sretni - stara mudrost skovala je stihove koje i danas ponekad čujemo u pjesmi: „Nije sreća para puna vreća!“ Isus nas vodi putom do sreće: sreća je u tome da budeš čovjek po Kristovoj mjeri. Isus nas uči da se darujemo svijetu. Dobar čovjek je milosrdan. On je sretan. Tko posluša Isusa i sam će doživjeti sreću. U tomu je za nas najveće dobro i izvor sreće: Bogu priznati da je Bog, Boga slaviti, Bogu se klanjati. Boga slušati. Svijet će nam dopustiti da budemo dobri prema drugima, da radimo humanitarno, ali da slavimo Boga to nam svijet, pogotovo Europa, ne dopušta. Stoga je potrebno provoditi vrijeme slaveći Boga. Slaveći Boga mi tjeramo zlo. Boga slavimo svojim poniznim stavom pred njim: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 25-30). Mladi slušatelji su pozorno slušali predavačeva osobna iskustva. Nakon predavanja su uslijedila pitanja. Potom su uslijedila pitanja. Na, rekli bismo, središnje pitanje kako nekoga vratiti sa stranputice ako to uopće ne priznaje i o tome ne želi razgovarati, predavač je odgovorio da uspjeh nije uvijek zajamčen, jer čovjek ima pravo izbora, koji ga katkada odvede na krivi put. No, ni tada ne treba odbaciti čovjeka - treba mu pokazati da nam je važan. Potrebno je dati mu slobodu - ponašati se kao otac prema izgubljenom sinu. Poniznošću, čuvajući svoje dostojanstvo, uvijek ćemo više postići nego nadmenošću i nametljivošću. Jer poniznost ni u kom slučaju nije poniženje. Dapače! Uz poniznost potrebno je uključiti i razboritost, jer je neophodno prosuđivati do koje granice nešto ima smisla.

Nakon predavanja sudionici hodočašća pristupali su sakramentu pomirenja. Ispovijedalo je desetak svećenika, a dvojica su bila na raspolaganju za ispovijed sve do večernje sv. mise. Ostali hodočasnici pošli su na križni put. Kiša nas je pratila ali nije nas omela. Sudjelovali smo na križnom putu u povorci koja je sjedinila u duhu oko sedamsto hodočasnika. Zaista je bilo lijepo vidjeti da nam je važniji Isus i razmatranje njegovog križnog puta nego li naša udobnost, suhe noge i suha odijela. Zanos je nosio ljude i vodio ih za Isusom na križnom putu. Nakon križnog puta uslijedilo je euharistijsko slavlje, kojemu je predsjedao i propovijedao o. Ike. Ponovno je nastojao potaknuti mlade da u Isusu nastoje otkriti snagu i smisao svoga života i nastojanja, te da se ni u kom slučaju ne smiju prepustiti životnoj kolotečini i malodušju. Pozvao ih je da i nakon mogućim padova hrabro ustanu i uz Božju pomoć krenu naprijed. Snažno je naglasio da da živimo u vremenu koje je teško - s puno pitanja i nepoznanica. Teško je naći odgovor na mnoga pitanja i teško je snaći se na vjetrometini života koju nam priređuje ovaj svijet i vijek. Ali ohrabruje i tješi činjenica da u Crkvi u svijetu i u Domovini ima pokreta, zajednica i pojedinaca koji vjerom i molitvom stvaraju rijeku nade i sigurnosti jer se odlučuju za Krista i evanđelje. Nakon euharistijskog zajedništva, uslijedilo je zajednička večera i prijateljsko druženje u mjesnoj dvorani. Za cjelovečernji zabavni program uspješno se pobrinula glazbena skupina „Vagabundo“ iz Njemačke.

I ovo hodočašće nam je posvijestilo koliko je dobro - i poglavito u ovakvim prigodama - izići iz svoga doma, iz svoje svakodnevne (nerijetko veoma sumorne i jednolične ) uhodanosti, koja nam u pravilu iskrivljuje sliku stvarnoga života i zamagljuje spoznajna obzorja, neophodna za prepoznavanje pravih vrijednosti i ustrajavanje na pravomu putu. Naš ovogodišnji molitveno-pokornički pohod svetištu Crne Gospe u Einsiedelnu polučio je, u najvećega dijela mladih sudionika, slično raspoloženje kakvo je duhovno osnažilo Isusove pratitelje nakon jedinstvenog događaja na brdu Tabor.



Tekst: Fra Miljenko Mika Stojić
Fotografije: Ivan Ivić