Srijeda, 23.09.2020.
 

PREMINUO FRA LJUBO KRASIĆ

Velikan hrvatske dijaspore

Zasluge fra Ljube Krasića u organiziranju hrvatskih prosvjetnih organizacija u emigraciji sa svrhom promicanja hrvatskog jezika i kulture u Sjevernoj Americi u razdoblju hladnoratovske podjele svijeta u okviru zapadnih demokratskih društava goleme su. Anglofonu sredinu obogatio je organizacijom hrvatskih škola, tiskanjem udžbenika, časopisa i knjiga

Jedan od najuglednijih hrvatskih misionara i prosvjetnih djelatnika u dijaspori 20. stoljeća fra Ljubo Krasić zauvijek nas je napustio 21. lipnja u Humcu u 83. godini života, 64. godini redovništva i 56. godini svećeništva. Njegove su zasluge u organiziranju hrvatskih prosvjetnih organizacija u emigraciji sa svrhom promicanja hrvatskog jezika i kulture u Sjevernoj Americi u razdoblju hladnoratovske podjele svijeta u okviru zapadnih demokratskih društava goleme. Došavši iz domovine s eruditskom naobrazbom u hrvatske katoličke misije radio je sustavno na širenju hrvatskoga jezika i kulture u anglofonom svijetu, uza sve složene župske obveze u SAD-u i Kanadi. Uz brigu o učenicima i studentima brinuo se i o izobrazbi nastavnika. Anglofonu sredinu obogatio je organizacijom hrvatskih škola, tiskanjem udžbenika, časopisa i knjiga.

Fra Ljubo Krasić, utemeljitelj sustava Hrvatskih izvandomovinskih škola u SAD-u i Kanadi koji djeluje od 1974, odgojio je brojne naraštaje mladih američkih i kanadskih Hrvata / Izvor: Hrvatski franjevci, Chicago.
Rođen 18. ožujka 1938. u Čitluku, pohađao je franjevačku gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu, Zagrebu i Rimu. U franjevački red stupio je 1957, a svećeničko ređenje bilo je 1964. u Širokome Brijegu. S franjevcima je fra Ljubo, na određen način, uvijek bio povezan. Tu je odmah nakon ređenja proveo godinu dana u župi, a onda je iz Širokoga Brijega otišao u Švicarsku, u Zürich, gdje ne samo da je uspostavio hrvatsku katoličku misiju nego je razvio vrlo živu svećeničku i nacionalnu djelatnost. Čim je fra Ljubo došao u Švicarsku, pokrenuo je misijski list Movis, koji je i okupljao i obavještavao Hrvate diljem Švicarske o vjerskim i nacionalnim događajima. Bila su upravo velebna hodočašća u Einsiedelnu u Švicarskoj, gdje su se okupljale tisuće hrvatskih vjernika iz raznih dijelova te zemlje i Njemačke, a mnogi su sudjelovali i iz Hrvatske. Sjećam se oduševljenja kojim je dočekana tadašnja glazbena grupa zagrebačkih bogoslova Žeteoci. U Švicarskoj je u okvirima Hrvatske katoličke misije, a i u suradnji s Hrvatskim društvom, fra Ljubo organizirao različita predavanja o hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi, a među predavačima bili su i neki poznati književnici i jezikoslovci iz Hrvatske. Nakon četverogodišnjeg boravka u Švicarskoj (1967–1971) fra Ljubo je proveo tri godine postdiplomskih studija u Rimu na Alphonsianumu. Tada je zdušno surađivao s novoosnovanim izdavačem, ZIRAL-om, kojem su bili na čelu poznati intelektualci fra Dionizije Lasić i fra Lucijan Kordić.

S dolaskom u SAD 1974. fra Ljubo postaje pomoćnim župnikom u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, a samo godinu poslije imenovan je ravnateljem Hrvatskoga etničkog instituta u Chicagu, ali se iduće 1976. vraća u Mostar, gdje radi sa studentima. Godine 1977. ponovo je u Americi, sada trajnije u Chicagu, gdje nastavlja rad na Hrvatskom etničkom institutu, uz redovite i mnogobrojne poslove u župi sv. Jeronima u istom gradu. Od 1980. do 1987. župnik je u Sudburyju u župi gdje su vjernici Hrvati skupa s fra Ljubom kupili krasnu crkvu i nazvali je crkvom sv. Marka. U preuređenoj dvorani ispod crkve održavale su se mnogobrojne aktivnosti i odatle, te ujedno iz Doma Hrvatske seljačke stranke, djelovala je godinama tada vrlo popularna školska ustanova HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike i Kanade, kojima su se poslije pridružile škole u Australiji i nekoliko europskih škola). Nakon Sudburyja fra Ljubo je bio upravitelj Hrvatskoga kulturno-društveno centra u Norvalu (od 1987. do 1995.), a odatle ponovno odlazi u Chicago za ravnatelja Hrvatskog etničkog instituta. Iz Chicaga odlazi 1996. u rodnu Hercegovinu.
To bi bio površni opis životnoga tijeka jednog čovjeka, svećenika, intelektualca, ali bi nam se – s obzirom na hrvatsku kulturu i prosvjetu – valjalo na svakoj adresi temeljito zaustaviti. Kad je došao u Rim, pojavila se fra Ljubina studija na njemačkome jeziku Školovanje djece različitih nacionalnosti iz Jugoslavije u europskim zemljama (1972), gdje je došao do izražaja fra Ljubin smisao za sociološka istraživanja, koja su ga uvijek privlačila. U suradnji s Centrom za migracijske studije u New Yorku nastala je također njegova dvojezična studija kao rezultat rada na „sociološkim istraživanjima migranata“ na hrvatskome i engleskome pod naslovom Društveni i vjerski profil Hrvata u Americi i Kanadi – upitnik.

Uskoro se sastala grupa svećenika – koji su ujedno bili voditelji misija i u najviše slučajeva organizatori i voditelji hrvatskih izvandomovinskih škola. Sastanak je bio u Hrvatskome centru Sv. Nikola Tavelić u New Yorku, gdje su svi pojedinačno iznijeli izvještaj o školi u sklopu svoje misije te što sve treba učiniti kako bi školska nastava tih škola bila što bolja i što učinkovitija. Književnik franjevac Hrvoslav Ban s mnogo optimizma napominje: „imajući na okupu ljude koji dolaze s iskustvom iz prakse… možemo svi brzo i konkretno uočiti najvažnije probleme i nedostatke i donijeti zaključke koji će zbilja značiti novu stranicu u povijesti izvandomovinskog školstva“. I tu je novu stranicu najvećim dijelom napisao upravo fra Ljubo Krasić, i to od samoga osnivanja HIŠAK-a. On je sve vrijeme postojanja HIŠAK-a bio njegov spiritus movens.

Sustav hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade
Na tom osnivačkom sastanku svi su se sudionici složili da je glavni problem hrvatskih izvandomovinskih škola u nedostatku prikladnih priručnika i u neprihvatljivosti tadašnjih školskih materijala iz Hrvatske. Trebalo je pripremiti priručnike za djecu hrvatskih škola koje su se polovicom sedamdesetih godina osnivale posvuda gdje je živjela veća grupa Hrvata. Osnivanje škola pokretali su pojedinci u raznim gradovima, a svima je u svako doba fra Ljubo bio od pomoći. Tako je već 1978. HIŠAK obuhvaćao 55 škola, kojima se te iste godine pridružilo dvanaest škola iz Australije. Uskoro se HIŠAK-u priključuje i dvadesetak škola iz europskih zemalja: iz Njemačke, Francuske, Švicarske i Švedske. Godine 1984/85. bilo je više od sto škola članica HIŠAK-a.
Ubrzo nakon osnivanja HIŠAK-a fra Ljubo je priredio dvije knjige za hrvatske škole: Hrvatski jezik 1 za 1. i 2. razred te Hrvatski jezik 2 za 3. i 4. razred. U intervjuu je istaknuo: „Nije bilo jednostavno pronaći autore, prirediti udžbenike, osigurati sredstva za izradu, tiskanje i slanje na četiri kontinenta (...) Najveća je plaća i nagrada bila što tisuće hrvatske djece, koji su sada već i roditelji i učitelji i profesori, danas govore hrvatski i živi su most stare i nove domovine.“
U sklopu kanadskoga multikulturalizma, a slično je bilo i u Australiji, predavao se posebno srpski jezik i posebno hrvatski. U kanadskome multikulturalizmu tada su s hrvatske strane bili posebno aktivni Ante Beljo u Sudburyju i Gojko Šušak u Ottawi. Prema istraživanju Slavka Granića, koje se temelji na Education Statistics, Ontario iz godine 1983/84, za hrvatski jezik bilo je 2.795 učenika u Ontariju, a za srpski 1984/85. bilo je 499 učenika. Najbrojnija hrvatska škola u Ontariju i Kanadi bila je hrvatska subotnja škola u Torontu, kojoj su godinama bili vrijedni ravnatelji dr. Vladimir Bubrin i dr. Marija Kraljević.
Kada se fra Ljubo preselio u Sudbury, s njime se tamo doselio i HIŠAK. U Sudburyju je već dulje vremena bio nastanjen Ante Beljo, a uskoro sam se i ja doselio u Sudbury. U toj grupi bio je vrijedan suradnik i Gojko Šušak. U Torontu smo imali vrijedne suradnike Marijana Soptu, Jerku Nekića, Roberta Meglera i u Cambridgeu Janka Perića. Ništa nam nije bilo teško pa smo znali putovati u razna mjesta, natovariti po desetak kutija knjiga u fra Ljubin kombi i voziti sve čak do New Orleansa kako bismo pripremili izložbu hrvatske pisane riječi na slavističkim kongresima. Fra Ljubo je uvijek u svemu tome bio duhovni pokretač. Na određen način uvijek je bio „na braniku Hrvatske“. Sjećam se kad smo jednom u sklopu Američkog udruženja slavista za unapređenje slavenskih studija imali panel o hrvatskome filmu, gdje je uz hrvatske knjige na istaknutome mjestu bio na televizijskom ekranu stalno prikazivan film Genocide Yugoslavia, o grozotama koje su JNA i srpska vojska činili po Slavoniji početkom agresije na Hrvatsku, kako je jedan srpski profesor, povjesničar, sasvim bijesan pristupio fra Ljubi i meni i rekao nam vrlo glasno kako nas nije sram tako nešto prikazivati. Odgovorili smo isto vrlo glasno kako to da njih nije bio sram ovakvo nešto učiniti. Fra Ljubo je dodao – a mnogi su zastali i slušali taj naš razgovor u povišenim tonovima: „Zar bi se Picasso trebao sramiti što je naslikao Guernicu, a ne oni koji su Guernicu učinili? Zar je veći zločin otkriti i prikazati zločin, nego učiniti taj isti zločin?“ Bio je to kraj toga mučnog ne baš odveć „bratskog“ dijaloga.

Stručno usavršavanje nastavnika hrvatskoga jezika u anglofonom svijetu
U tekstu HIŠAK – 25 godina djelovanja fra Ljubo kaže: „Na Prvome međunarodnom seminaru donesena je poznata Deklaracija o imenu i statusu hrvatskoga jezika. Deklaraciju je potpisalo 57 predstavnika hrvatskih ustanova i udruga. HIŠAK ju je poslao, zajedno s popratnim pismima, svim europskim, australskim, američkim i kanadskim vladama, kao i svim vodećim sveučilištima, knjižnicama te jezičnim i jezikoslovnim ustanova i udrugama diljem svijeta. Deklaracija je, kako se vidi iz pristiglih odgovora, izvršila snažan utjecaj na mnoge, uključujući i najveće udruženje za slavističke studije u Americi koje je nakon toga promijenilo svoju ‘srpsko-hrvatsku’ politiku i 1985. godine uvelo hrvatski na popis službenih jezika”.
Dvije godine poslije na istom sveučilištu održan je Drugi međunarodni seminar hrvatskoga jezika i folklora, a glavni organizator i opet duhovni pokretač bio je fra Ljubo Krasić. Imao je također u tome veliku pomoć Ante Belje, Nade Sladojević Šole, Gojka Šuška i još mnogih Hrvatica i Hrvata u Sudburyju i diljem Kanade i SAD-a. Bilo je čak nekoliko sudionika iz Australije, među njima i pročelnik Prve hrvatske katedre izvan Hrvatske sa sveučilišta Macquarie prof. Luke Budaka, koji je održao zanimljivo predavanje o sveučilišnome životu u Australiji.
Daleko bi nas odvelo kad bismo ovdje navodili sve priručnike, knjige i vrpce te bibliografije koje je u suradnji s drugima priređivao, poticao, pomagao ili pripremao fra Ljubo Krasić, ali ipak trebamo spomenuti četverojezični rječnik za djecu: hrvatski-engleski-njemački-francuski, i to zbog toga što je to prvi objavljeni rječnik u suradnji neke izdavačke kuće iz Hrvatske (a to je Kršćanska sadašnjost) i nekog emigrantskog izdavača, a to je HIŠAK.
Agresijom na Hrvatsku 1990-ih stvari su se naglo promijenile. Gojko Šušak i Ante Beljo vratili su se u Hrvatsku, ja sam iz Ottawe (gdje sam radio u Kanadskoj vojnoj školi) otišao na Katedru hrvatskoga jezika i kulture na Sveučilištu Waterloo, fra Ljubo je bio zauzet mnogim poslovima u Hrvatskome kulturno-društvenom centru u Norvalu, a iskreno govoreći svi smo tada bili duboko uvjereni da smo radili kako smo najbolje znali i umjeli te da će ostvarivanjem hrvatske neovisnosti i osnivanjem posebice ministarstva za prosvjetu nastupiti stručnija ekipa koja će raspolagati i znanjem i sredstvima. Broj škola naglo se smanjuje pa je 2007. u SAD-u i Kanadi bilo 28 hrvatskih škola sa znatno manjim brojem učenika. Razlozi su mnogi i ovdje bi ih bilo teško nabrojati, ali asimilacija svakako čini svoje, a s druge strane danas mnogi učenici, s roditeljima ili bez njih, provedu ljetne praznike u Hrvatskoj, što im je svakako najbolji način učenja hrvatskoga jezika i upoznavanja naših kulturnih vrijednosti.
Fra Ljubo je bio od velike pomoći i pri uvođenju hrvatskoga jezika u srednje škole u provinciji Ontario 1976, kao i pri uspostavi Katedre za hrvatski jezik i kulturu na sveučilištu Waterloo. Objavio je također iznimno vrijednu knjigu Anice Miter, Croatica in the University of Toronto Library, popis hrvatskih knjiga u najbogatijoj kanadskoj knjižnici, tj. u Torontskoj sveučilišnoj knjižnici, u kojoj je ta vrijedna hrvatska knjižničarka i pjesnikinja radila dugi niz godina.
Fra Ljubo i njegovi suradnici mogli su nakon proglašenja hrvatske neovisnosti mirne duše reći: Fecimus quod potuimus, potentiores faciant alia! – Učinismo što smo mogli, drugo neka učine moćniji!

Nakladnička djelatnost u reprezentativnom Hrvatskom etničkom institutu
Druga institucija koja je ima golemu vrijednost ne samo za Hrvate izvan Hrvatske nego i za Hrvate u Hrvatskoj, jest Hrvatski etnički institut, koji su osnovali hrvatski franjevci u Chicagu 1975, a već je 1977. Institut postao „obrazovna i znanstvena američka ustanova“. U jednom izvještaju o Institutu o svrsi njegova utemeljenja čitamo: „Glavna svrha ovom institutu jest prikupiti dokumentaciju i podatke o hrvatskim župama, društvima, ustanovama i pojedincima u Americi i Kanadi.“ Dalje piše: „Skupljati sve spise i dokumentaciju koja se odnosi na hrvatske iseljenike i na sam problem iseljavanja. Ta dokumentacija obuhvaća: objavljene knjige i članke Hrvata i o Hvatima, privatne knjižnice, pisma, umjetnička djela i sl.“
Začudio sam se kad sam u Institutu vidio, na primjer, toliko podataka o hrvatskome publicistu Bruni Bušiću za koje se nije znalo. „Zadivljujuća je dokumentacijska građa o stotinama i stotinama mladih pjevačkih društava, zborova i tamburaških orkestara koji su djelovali i djeluju diljem sjevernoameričkog kontinenta. (...) Jedno je sigurno, a to je da su težačka zanimanja svojih predaka, zahvaljujući obrazovanju i upornosti, zamijenili mnogim atraktivnijim strukama u raznim područjima ljudske djelatnosti. Mnogi su ostvarili američki san“, kaže fra Ljubo u intervjuu o Hrvatskom etničkom institutu.
Prvi ravnatelj instituta (1975/76) bio je poznati hrvatski pisac i dramaturg fra Hrvoslav Ban, a onda je Institut u četiri godine, sve do odlaska u Sudbury (1976–1980), vodio fra Ljubo. Zatim nastupa petogodišnji zastoj, nakon kojega Institut preuzima bivši dugogodišnji profesor na Antonianumu u Rimu, a nakon toga zaslužni hrvatski publicist, dugogodišnji urednik ZIRAL-a fra Dionizije Lasić (1985–1995). Fra Ljubo se vraća na Institut 1995. i ostaje njegov ravnatelj sve do povratka u Hrvatsku.
Za širenje hrvatske prosvjete i kulture te za doprinos hrvatskog školstva u svijetu fra Ljubo Krasić odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1995. Na kraju treba naglasiti da je fra Ljubo jedan od onih koji sve što su radili, a mnogo je toga pokrenuo na prosvjetnom i kulturnom području, radio s ljubavlju i pozitivnim odnosom prema ljudima i pojavama.

Zbogom, dragi fra Ljubo, neka Ti je laka hrvatska gruda, koju si neizmjerno volio.

Tekst: Vinko Grubišić

Sv. misa zadušnica slavljena je na groblju Podadvor u Čitluku, u ponedjeljak 22. lipnja 2020. u 17,00 sati, potom sprovodni obredi i ukop.

Počivao u miru Božjem!


Više na stranici franjevci.info


Fra_Ljubo_Krasic_001.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_002.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_004.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_007.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_008.jpg  
Fra_Ljubo_Krasic_009.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_010.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_012.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_013.jpg  Fra_Ljubo_Krasic_014.jpg  
Fra_Ljubo_Krasic_015.jpg